Baš kao što je Picasso znao vidjeti likove od odbačenih predmeta, poput glave bika od guvernala i sedla starog bicikla, tako i Ed Fairburn vidi portrete u starim zemljopisnim kartama
Sjećate li se iz srednje škole što je to topografija? Vjerojatno tek otprilike, naravno ukoliko poslije niste studirali geografiju, geodeziju, geologiju ili nešto srodno. Zato evo podsjetnika: topografija je znanost o oblicima i značajkama kopnenih površina. Topografija područja može se odnositi na same oblike i značajke zemljišta ili na opis ili prikaz na kartama. Često se drži da uključuje grafički prikaz reljefa na karti različitim tehnikama prikaza kartografskog reljefa, uključujući konturne linije, hipsometrijske nijanse i sjenčanje reljefa. A što je poentilizam? I toga se otprilike sjećate iz povijesti umjetnosti, a posebno dobro znate ako ste ljubitelj moderne umjetnosti i posjećujete muzeje posvećene toj vrsti koja pokriva razdoblje od 1860. do 1970. godine. Pa ipak, također podsjetimo: poentilizam je tehnika slikanja u kojoj se male, različite točkice boje primjenjuju u uzorcima kako bi se oblikovala slika.
Izraz su skovali kritičari umjetnosti kasnih 1880-ih, kako bi ismijavali djela Georgesa Seurata i Paula Signaca, koji su tu tehniku razvili 1886., odvajajući se od impresionizma. Danas se izraz poentilizam, naravno, rabi bez svoje ranije pejorativne konotacije. No, kakve sad veze imaju topografija i poentilizam? Naizgled nikakve. No, u svijetu Eda Fairburna njihova je veza sasvim prirodna i vrlo zanimljiva. Naime, taj 34-godišnji britanski umjetnik, rođen u Southamptonu, koji je 2012. diplomirao na Cardiff School of Art and Design, papirnate karte pretvara u druge oblike, obično portrete. Taj proces naziva topopoentilizmom, rezultatom izravne kombinacije topografije i poentilizma. Koristeći tradicionalne materijale kao što su tuš, boja i olovka, Fairburn postupno mijenja konture, ceste i druge uzorke koji se nalaze u kartografiji. Te promjene omogućuju mu iz svega izvuči ljudski oblik, što rezultira skladnim suživotom figure i pejzaža. Edov cilj je očuvati funkcionalnost svake karte nadogradnjom sastava, umjesto da se s njim bori. Često provodi sate proučavajući teren prije nego što započne bilo kakav fizički proces. Sam tvrdi da ga najviše zanima stupanj suptilnosti svake sinkronizacije i način na koji se dovršena mapa ponaša više poput portreta kada se gleda iz daljine, a gotovo je paradoksalno da portret gubi detalje kada se pažljivo proučava.
APSTRAKTNI IZBLIZA
Za mnoge umjetnike početak rada s bijelom stranicom može biti pun izazova i nedoumica, što je upravo razlog zbog kojega je Fairburn prihvatio tako neobično platno. Spajajući krajolik starih zemljovida i lik čovjeka, on početnome materijalu mijenja namjenu, pretvarajući ga u zapanjujuće, vrlo detaljne portrete. Istovremeno, promatrača podsjeća da smo svi zapravo proizvod našeg okoliša, ali i obratno. Prije negoli započne svoj umjetnički proces, Fairburn često provodi sate proučavajući teren na karti, a tek potom rabi tradicionalne materijale kako bi polako linije cesta, rijeka i planinskih obrisa, postupnim mijenjanjem, pretvarao u ljudska lica.
Baš poput poentilističke slike, Fairburnovi portreti izbliza izgledaju apstraktno, ali udaljavajući se od njega promatrač može gledati kako iz topografskih uzoraka izranja ljudski lik. Kao što su planine i brda iscrtani konturnim linijama na karti, Fairburn na isti način prikazuje uzdignute crte lica, poput jagodica i nosa. Stotine ručno iscrtanih, zakrivljenih linija u različitim tonovima crne i sive omogućuju svakom portretu trodimenzionalan izgled, kao da ljudski oblik stvarno postoji unutar krajolika. Ed kaže da kod karata najviše voli njihovu prolaznu prirodu, raspon vrsta papira, težine, teksture, pa čak i miris, a uz to tvrdi da ne postoje dvije iste površine. Ponekad je to loše, jer povremeno nalazi vrst papira koja mu se posebno sviđa, nešto što više nikad ne nađe ni na jednoj drugoj karti. Također mu se dopada način na koji karte stare i pokazuju trošnost od uporabe tijekom vremena. U tom smislu, stare su karte medij koji velikodušno oprašta, za razliku od „zastrašujućeg“ bijelog platna. Karta je, kaže, gostoljubiva i ugodna, poput para dobro iznošenih cipela, pa se s oznakama koje napravi na kartama ne može pogriješiti, barem ne na samom početku crteža, što je često najneugodniji dio rada za svakog umjetnika.
LADICA PUNA KARATA
Tijekom godina rada, Fairburn je neminovno postao kolekcionar karata, tako da danas ono što traži uglavnom lako nalazi u arhivu svoga ateljea, što je vrlo praktično. Za njega je ladica puna karata siguran izvor materijala, ali i inspiracija i poticaj za rad. Karte je sakupljao godinama sa svih mogućih mjesta – iz dobrotvornih trgovina, antikvarijata, starih knjižara i mnogih mjesta na internetu. S vremenom je i te kako dobro naučio što funkcionira, odnosno što mu može najbolje poslužiti. Isto tako, savršeno je razvio i nevjerojatno brzu reakciju na odabir karti koje ga zanimaju, bilo da pregledava karte u trgovini ili vidi nešto na televiziji. Čim vidi kartu, u glavi automatski prolazi kroz sve mogućnosti njezine uporabe.
Pronalaženje karata za određene lokacije, obično u slučajevima kada se radi o naručenim poslovima, gotovo je istovjetan proces, samo malo više fokusiran na određeno. Ed kaže da iskustvo tu igra iznimno veliku ulogu i da nakon tolikih godina u trenutku može odbaciti ili odabrati kartu samo na temelju naslovnice, bez da ju uopće rasklopi i pregleda u cjelini. S obzirom na to da otvaranje mapa, odnosno njihovo presavijanje, pogotovo u slučaju onih starih, često može biti složen i pipkav posao, prikupljeno iskustvo štedi mu mnogo vremena i neugodnosti.
Zanimljiv je i sam Edov proces rada. Obično odmah vidi gdje će na određenoj karti stajati lice, odnosno shvaća potencijal pojedine mape, premda zapravo nikad ne postoji neki određeni, točan položaj po pejzažu koji karta otkriva. Kao i svaki tradicionalni slikar, i Fairburn teži snažnoj kompoziciji, pa na temelju zemljopisnog okvira začas vidi gdje bi idealno trebala biti smještena težina portreta. Dakle, radi se o ravnotežju krajolika i figure, bez uništavanja jednog ili drugog elementa. Ed objašnjava da uvijek započinje proučavanjem karte u odnosu na sliku, mentalno skicirajući sve moguće verzije. U konačnici, njegov se proces odnosi na usklađivanje dviju struktura u jednom fizičkom prostoru. Prvo, u vrlo širokom smislu, tražeći sidra, sličnosti ili oblike za sinkronizaciju, i drugo, fino podešavanje procesa, otimanje informacija na karti i izrađivanje postupnih promjena, kako bi se pojavila slika.
OD NEKOLIKO DANA DO NEKOLIKO MJESECI
Kad god je u nedoumici oko bilo kojeg dijela crteža, instinkt mu, tvrdi, nastoji slijediti „ono što krajolik želi učiniti“. Laiku će se možda učiniti da je taj proces iznimno težak i da zahtijeva mnogo vremena, što može ali i ne mora biti točno. Izrada prosječnog djela, kaže Fairburn, varirati ovisno o veličini i složenosti, kao i o tome koliko je kompliciran put do krajnjeg rezultata, prije nego što rad odluči nazvati gotovim. Od početka do kraja, sve može trajati od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Ali, ima i iznimaka: Ed u svom ateljeu ima neke osobito mu drage karte na kojima već radi i nekoliko godina; kojima se vraća povremeno, pa ih opet napušta na neko vrijeme. I baš kao što je Picasso znao vidjeti likove od odbačenih predmeta, poput glave bika od guvernala i sedla starog bicikla, tako i Ed Fairburn vidi portrete u starim zemljopisnim kartama. Uostalom, Jonathan Swift još je davno zaključio da je „vizija umjetnost viđenja onoga što je drugima nevidljivo“.
Piše: Edo Franić
